Pjesma bez kraja

 I kao nekad u snovima

Javljaju se živopisne slike prošlosti

Svom silinom vjetra sjeverca

Potsjećaju na nedosanjane sanje

Na krvavi ružičnjak mladosti

Na raspršene iluzije

Koje i onomad bijahu osuđene na propast

Ali nevino srce bijaše u zabludi

Te ih nemogaše doživjeti kao varke

Potisnute želje i htijenja

ostaše ispisani na žalu

Da ih suzama umiva

Pjesma bez kraja

Zarobljeni u lokotima…

suncica77
Hehehehe, ma mogla bih napisati cijeli roman o sebi, a to bi znacilo da sam narcisoidna, hehehe. Neka drugi o meni sude jer "ko je taj ko moze da mi kaze ko sam ja".

Komentariši