Besane su noći moje
Dok kiša dobuje na prozorskim oknima
Na zamagljenom staklu od hladnoće
Vidim tvoje nježno lice
Priljubila si se i ispisuješ nešto
Vedra i nasmijana
Kao uvijek
Mogao bih se zakleti da čujem tvoj zvonki osmijeh
Ili ga prizivam u svojim grozničavim tlapnjama!?
Hladne suze kaplju mi niz lice
Da li ja to plačem što sam te izgubio
Jedinu ženu koju sam volio
Tebe, jedina, koja si bila iskrena prema meni
Tebe što mi pokazaše šta je ljubav prava
Tebe koja smjelo koračaš kroz život
Nimalo se plašeći šta će ti donijeti
On je za tebe igra
Danas gubiš a sutra možeš da dobiješ premiju
Dok si ti za mene bila jedina premija
Prejaka kao dobitnik u igri zvanoj život
Ti, čiji korak nisam mogao pratiti
Taj snažni, gipki korak i stazima i stramputicama
Nimalo se ne osvrćući za sobom
Pričaju me svašta o tebi
Iako potajno znam da si dosegla najviši stepen inteligencije
Jer te nikad i neće pogađati šta drugi misle ili pričaju o tebi
Ti se samo smiješ na te priče i naklapanja
Ali ipak naivno nasjedam na priče kao i onomad
Kad sam odlučio da te zanavijek napustim
Bez riječi i pozdrava
Diveći ti se i dalje
Ali ne smogoh snage dalje da se nosim s tvojom veličinom
Ili ja to pak plačem za samim sobom
Sažaljevajući samog sebe
Što ću i dalje biti kukavica
Koji će se uplašiti jake žene na mom horizontu
I pobjeći glavom bez obzira
Noseći i prazninu i gorčinu u srcu svom
Dalje, kroz život
jako tužna…al opet zar nije sva poezija u suštini tužna!
kako napreduje knjiga 😉
Najbolje su one najtužnije pjesme.
Šta da ti kažem Pesniče – ma super nappreduju obje knjige. Moram malo povući ručnu jer kako sam krenula biće materijala i za treću. :DDD Šalim se, čekam samo da nađem posao pa odmah od prve3 plate-dvije da izdajem. :DDD
Pozdravčić. 😀