I kad spadnu maske
Na bezdano dno okeana
Tad ostadosmo
Ogoljeni do srži našeg bića
U trenu, u treptaju leptirovog krila
Naše vrline
Postahu naše mane
Naša dobrota
Naše zlo
Vreli dašak na pjesku Života
Stvara duboke tragove
Stigme Duše naše
Ali vrijeme
Taj strašni sijedi starac
Odvajkada ne bijaše prijatelj naš
Svojom snagom goleme ptičurine
Kljuca nama Prometejima Uspomene naše
Na našem Olimpu
Vatra je pržila
I spalila sjaj naše Sreće
Ostao je pepeo razrušenih, ugljenisanih ognjišta
Duša optočenih, pretkanih u Nespokoj
Vječitog traganja, lutanja
Ne možemo, poput Ikara
Da poletimo
Da napustimo ostrvo
Stanište Vječnog Bola
Već se borimo s Vječitim Vjetrenjačama
U Nepoznato
U Beskonačno…
nakon mjesec dana :))))
😀 Da, malo se ljetovalo i jos neke obaveze me sprijecile da ranije se vratim blogu svojem. 😀
Punooo, punoo pozdrava 😀