Grčevito stižem kraj jorgan
Privlačim ga ledenim usnama
Da ugušim jezivi
Krik koji protresa cijelo moje biće
Na usnama opori, gorki
Metalni ukus kojeg su
Stvorile bujice suze
Očaja
Što za sobom ostavljaju
Crvene, boje krvi, tragove
Ožiljke što ne blijede
Ni na dašak vjetra
Ni na breme vremena
Kojeg nosi stari beskućnik na svojim
Krhkim plećima
Izlizani, otrcani kaput
Dronjak sudbine
Ne može zaustaviti
Bol
Od koje se cijepa utroba
Sveokolike Vasione
Roptac pred buđenje
Zatrese se nebo sa svojim zvjezdicama
Spade sunčeva i mjesečeva prašina
Ogoljeni ostadohu
Te nijemo slegnuvši svojim ramenima
Na neviđeni prizor ljudske boli i patnje
Odiseja u svemiru svakodnevnog košmara
Da ju je nekako moguće prekinuti
Ali mlitavi su svi napori
Postala je zlehudi usud koji
Levitira negdje između
Jave i Košmara
koliko li je bol opsežan van jednog čovjeka, koliko velik taj čovjek mora biti da bi svoju bol proslijedio dalje … onog ko je sretan, to ne dotiče … stoga bol je tako subjektivna, u srcu živi …
(a mene oči zaBOLe od te podloge ponovo, taman se bio navikao i sad opet BOLe)
Dragi Štrossi, baš mi je žao što si se namučio prilikom čitanja. Nije bilo namjerno, već ne vidim najbolje i greškom sam pritisnula na onu ikonicu s bojom te se pojavila ova pozadina, a ne umijem nikako da je skinem. Uffff
Žao mi je što te okice BOLe.
Veliki sunčani pozdravčić. 😀
Pozdrav suncu :=)
Hvala, draga moja Avadon. I ja tebe pozdravljam s bilion sunčanih osmjeha 😀 😀 😀
снжан бол извире из твоје пјесме… ево ти осмјех, да ти улепша бар мало дан… :)буди ми поздравлена…
Da, veoma snažan bol izjeda moju dušu. 🙁 Hvala ti na osmejku, već mi je uljepšao dan. Punooo, punooo pozdrava od tvoje Sunčice.