Suncicin blog - poezija

Kao nekad ulicama grada

Odzvanja bat tvojih koraka

I spušta se do rijeke

Koja nosi naše snove

U žuboru svome

I briše bol i tugu

Naših srdaca

Ne dopuštajući da ružno

Uzme primat lijepome

U njenim kovitlacima i jakim strujama

Žive

Živopisne urezane slike

Za neke buduće naraštaje

Za neka buduća pokoljenja

Da pričaju o besmrtnosti

Rijeke

I njenih priča

Njenih vrelih tajni

U skutama obale

 I kao nekad u snovima

Javljaju se živopisne slike prošlosti

Svom silinom vjetra sjeverca

Potsjećaju na nedosanjane sanje

Na krvavi ružičnjak mladosti

Na raspršene iluzije

Koje i onomad bijahu osuđene na propast

Ali nevino srce bijaše u zabludi

Te ih nemogaše doživjeti kao varke

Potisnute želje i htijenja

ostaše ispisani na žalu

Da ih suzama umiva

Pjesma bez kraja

Zarobljeni u lokotima...

Sva moja snaga nestaje

Pretvara se u pepeo

Na napuštenom zgarištu

Ni jedne jedine krijesnice

Da podari plameni sjaj vatre

Ovom nesnosno bolnom crnilu

Moje duše

Koja se lomi bespućem

Uzburkanih okeana

Bezizlaznim lavirintima

Dvoranama užasa

Plašim se dušo moja

Da te prekriva koprena

Mrtvila i truleži

Muha u letu

ponekad se spusti tvojim laticama

Polako, ali sigurno

Propadaš

Zemlja zemlji

Pepeo pepelu

Amin

Mnogo zabole

Kad iskreno i slijepo vjeruješ

Za one koje misliš da su ti prijatelji

Daš im ruku prijateljstva

Pustiš ih u svoj život

Otvoriš svoje srce

Za tog velikog pavotvorenog prijatelja


Koji od samog početka pokvaren bijaše

S podlom i sebičnom namjerom je ušao u tvoj život

Da ti otme tebi nešto najdragocjenije

Da ti veliku bol nanese

Da raspori utrobu tvog života

Veliki mesarski nož baci

S namjerom da te pokosi

Kojim čudom preživiš

I vidiš nad krvlju svojom

Njegovo nacereno lice

Srećan, misleći da se tebi ipak bliži kraj

Sladeći se mišlju da će nad tvojom nesrećom

Izgraditi sopstvenu sreću

I sklopiti brak, u naručju zabranjenog


Pretvorivši tvoj život u ropski pakao

Da više nikad ne vjeruješ ljudskom soju

Ljudi su zli, u svojoj srži

U njima obitava više zla i licemjerja

Tek poneko zrno dobrote


Ne, nikada

Ne treba vjerovati rospijinim suzama

Dok se kune i laže

Da se nije strastveno davala

U svojoj izopačenoj ljubavi

Na njegovom ramenu spavala

I bestidno flertovala iz noći u noć

Izgovarajući poganim ustima svete riječi

Volim Te

Onome na kog prava nemaš

Vjerovah ti slijepo svakoj tvojoj riječi

Nisam se osvrtala kad su ljudi govorili

Da si u naručju druge

Koja iskoristi moju dobrotu i povjerenje

Da ti se opasno blisko približi

Da te uvuče u svoju ljubavničku mrežu

Da ostaneš zanavijek tu

Bez skurpula i ikakve milosti

Gazila je ka svom cilju

Dobro si zagrizao mamac

Nisi ti svjestan tog koliko sam ja svjesna

Rob si njene guste mreže

Iz koje i želiš da se vratiš

Ali povratka nema

Sve dok u njoj vidiš gorsku vilu

A ne najveću beštiju i rospiju koja ne preza za svetinjom

Da rastavi dvoje u naivnoj ljubavi

Kompromisa nema i neće ih biti

Dok ja mnogo patim

Ne, ti misliš da ćeš moći po starom

Zaposjesti dvije stolice

Sjediti na svojoj, kako ti reče

Ne!!!

Svečano se zaklinjem

Nećeš ni na drvenom stočiću sjediti

Ultimatimum ti dajem

Mnogo boli saznanje

Ona ili ja

Pričaju mi da si nesrećna, mila moja

I da još u snovima i na javi šapućeš ime moje

I da ti je pjesma obojena setnim tonovima

I da obilaziš sva mjesta koja su zapamtila naše korake

I te srećne dane kad bijasmo skupa

Lutaš odsutno tražeći u svakom čovjeku

Svakom predmetu, pojavi

Nešto što te na mene podsjeća

Što bi me moglo vratiti

Svaku večer

Drhtiš grozničavo na blijedoj mjesečini

Pored krošnje starog hrasta

Koja je svjedok velike ljubavi

A sada

Naše velike tragedije

Rasplakala si i zvjezdice na nebu

Stalno u mojim snovima

Njihove suze orose moje lice

Te se prenem iz košmara

Svjedok tvoje nijeme patnje

Ali, mila, ne tuguj,

Ako ti je za utjehu veliku

I sam sam poput tebe nesrećan

Stihijski ova tuga

Dan za danom

Ubija me

Dane u krčmi provodim

Miješavina dima, alkohola i iracionalnog

Graniči sa ludošću

Čutadnovati prikazi - ti i ja

Zagrljeni ispod krošnje starog hrasta

Pripovijedamo mjesecu

O našoj ljubavi i sreći

Žišak cigarete vraća me u stvarnost

Teturajući napuštam krčmu

U susret zagrljaju okrutne dragane

Hladne crne noći

Čiji me avetinjski strašni poljupci

Prate na počinak

Svaku večer

Isti košmar se ponavlja

Zaliven našim suzama

Besane su noći moje

Dok kiša dobuje na prozorskim oknima

Na zamagljenom staklu od hladnoće

Vidim tvoje nježno lice

Priljubila si se i ispisuješ nešto

Vedra i nasmijana

Kao uvijek

Mogao bih se zakleti da čujem tvoj zvonki osmijeh

Ili ga prizivam u svojim grozničavim tlapnjama!?

Hladne suze kaplju mi niz lice

Da li ja to plačem što sam te izgubio

Jedinu ženu koju sam volio

Tebe, jedina, koja si bila iskrena prema meni

Tebe što mi pokazaše šta je  ljubav prava

Tebe koja smjelo koračaš kroz život

Nimalo se plašeći šta će ti donijeti

On je za tebe igra

Danas gubiš a sutra možeš da dobiješ premiju

Dok si ti za mene bila jedina premija

Prejaka kao dobitnik u igri zvanoj život

Ti, čiji korak nisam mogao pratiti

Taj snažni, gipki korak i stazima i stramputicama

Nimalo se ne osvrćući za sobom

Pričaju me svašta o tebi

Iako potajno znam da si dosegla najviši stepen inteligencije

Jer te nikad i neće pogađati šta drugi misle ili pričaju o tebi

Ti se samo smiješ na te priče i naklapanja

Ali ipak naivno nasjedam na priče kao i onomad

Kad sam odlučio da te zanavijek napustim

Bez riječi i pozdrava

Diveći ti se i dalje

Ali ne smogoh snage dalje da se nosim s tvojom veličinom

Ili ja to pak plačem za samim sobom

Sažaljevajući samog sebe

Što ću i dalje biti kukavica

Koji će se uplašiti jake žene na mom horizontu

I pobjeći glavom bez obzira

Noseći i prazninu  i gorčinu u srcu svom

Dalje, kroz život

Tajnost tvog pogleda nekako je hladna

Daleka i nepristupačna

Ne dopirem više do tvojih tajnih odaja

Vrata su zauvijek zamandaljena

Možda je to zbog majskih kiša

A možda zbog nečeg drugog...


Prekretnica na raskršću tvom?

Ne plaši se već hrabro

Kroči u nepoznato

Ne plaši se svojih snova

Čak iako mene u njima nema

Živi svoje snove i spoznaćeš sreću

Ne, ne misli na mene

Stvari su drugačije

U tvom vremenu

A ne u našem


Prijeđi rijeku

Ne dozvoli da te ona nosi

Ako te bude nosila

Možda se bjesomučno poigra s tobom

I izbaci na pusto ostrvo

Na kojem obitavam ja

Kradljivica snova

Odavno spremna

Da ih zatočim zanavijek

Na putu naših snova

U smiraj dana

Kad se užegla lopta

Sprema na počinak

Bacajući plameni odsjaj

Grijući srce cijelog univerzuma

Svojim blještavilom

Na putu naših snova

Dok gromki i veseli smijeh

Odzvanja na obali nabujale rijeke

Od proljećnih kiša

Na putu naših snova

Dok pokisli zrikavac poja svoju pjesmu

Na ozelenjeloj poljani

Nagovještajući svojom zvonkom pjesmom

Sveopšte buđenje

Na putu naših snova

Dok se mirisna majska ruža

Umivena jutarnjom rosom

Sprema da propupa

Za nas i naše djetinje sanje

Na putu naših snova

Ujedinio se svemir

Na putu naših snova

Svaki nedjeljivi atom diše i buja

Za nas

Naše snove

Implicirajući nedjeljivost naših snova

Ti si ja

Ja sam ti

Mi smo naš san

Zarobljen nesalomivim lokotima

Velike utvrde ljubavi

Na putu do naših snova...




 

Ponekad u sivilu velikog grada

Vidim svjetlost sjajnu poput andjeoskog oreola

Ljepota njena oduzima dah

Ubrizgani otisci nebeskog kraljevstva

Sjaj i blješavilo oduzimaju dah

Mješavina veličanstvenih emocija

I sjedam poput Pepeljuge

Ko magnetom privučena tom čarolijom

Galantno ulazim u te nestvarne kočije

Pitajući se kuda me odvode

Na neki raskošni bal

Blještavilo u punom cvatu

Kako dolikuje

A kad ponoć otkuca

Da li će se kočija pretvoriti u bundevu

I rasplinuti moje sanje

Kao kula od pjeska na morskom žalu

Ostavljajući bolnu žaoku u srcu mom.

Eh, taj divni vrli  novi svijet...

Sjene prošlosti opet se po ko zna koji put prikradaju

I spuštaju svoju tešku ruku

Da istrgaju ionako već izranjavano srce

Utjeha u riječima

Od ideala se ne živi

Banalna, izanđala sintagma

Koja ničemu ne služi

Prave ljubavi uvijek imaju tužan kraj

Mučenje...

Pustinjaka u vreloj pustinji

Žedan tog opojnog napitka ljubavi

Dok gazi kroz dine života

U vječitoj potrazi

Za nečim Dalekim, za njega - Nedostižnim

Izgara, kao ugljen na usplamtjelom ognjištu

Čije sjajne varnice trepere

Čineći ga slijepcem

Koji nikad neće moći Pobjeći od sjena prošlosti

I prihvatiti

Da ljubav nije ono što misli da jeste

Za njega je samo ljubav

Ubrana svježa ruža

Od čijeg mirisa

Sva čula zaigraju pred tom ljepotom

Cijeli svijet se čini osvojiv

Slijepac se ubode na trn

Par kapi poteče iz njegovog kažiprsta

 Ali on još uvijek ne shvati da ruža umije i rane da stvara

Baš kao i ljubav

Usahla, vonjiva, suha ruža

Čije latice otpadaju na dodir

Baš podsjeća na trulež ljubavi

Jer tanka je linije između ljubavi i mržnje

Predmet obožavanja i te kako može da postane predmet mržnje

Da li će slijepac konačno progledati!?

____________________________________________________________

Nove slike nakita kojeg sam pravila ovih dana možete vidjeti na

http://www.facebook.com/pages/Sanjin-unikatni-nakit/186011001810?ref=ts

P.S. Ukoliko želite možete postati fan mog nakita i redovno pratiti moj rad i uživati. :D

Ne možeš ukrotiti moju maštu

Poput snažnog sjeverca

Kojeg ne drži mjesto

Ona ne podliježe nikakvim pravilima


Ne možeš joj objasniti da ne postoji zelena ruža

Jer ona će zelenu ružu stvoriti

Kreacijom uma

Snagom i intezitetom same sebe

Nastaće

Ne samo zelena ruža

Već štogod da joj je prohtije


Mašta zarobljava baš kao i umjetnost

Postajemo njeni robovi

Izgaramo

Stvaramo

U tamu unosimo svjetlost

Pred ružnoćom svijeta zatvaramo oči

I malim puževim koracima

Stvaramo

Dobrotu

Toplinu

Privlačnu i onom okorjelom srcu

Koje jače zakuca

Topeći pred njenim sjajem i blještavilom

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

http://www.facebook.com/group.php?gid=165972001325#/pages/Sanjin-unikatni-nakit/186011001810?ref=ts

Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja,premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.

Jer ja živim i kad pjesma umre.J a živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.

Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O, ja.Ja sam od sebe i manji i veći.
O, ja.Moj drugi i moj treći.

Ja ne sanjam o sreći.No ne sumnjam o sreći.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga.

Tin Ujević

Sve je dobro što se dobro svrši

I jedna priča o nama, prije njenog kraja

Dobro je da se dobro završila

Igra u kojoj si postavljao pravila

I na mali pogrešan korak

Dobih crveni karton

Mjerila su mjerila

Pravila su pravila

A za mene je važilo ono najveće

Da se pod lupom pomno posmatrao i proučavao svaki korak moj

Čekalo se samo da na šahovskom polju

Povučem pogrešan potez

Da zbaciš s table ponosno

Moju figuru

Da izgovorim pogrešnu riječ

I da budem najstrože kažnjena

Otrgnuta iz tvog života i svijeta

Šta očekuješ sad od mene?!

- Ne, nikad se nisi ni trudio da me upoznaš,

Godilo ti uvijek da budem tu uz tebe i za tebe, da budem tvoja žrtva, a ti moj mučitelj

Jer da jesi bar na tren htio svoj moćnu ulogu da odbaciš

Znao bi veliku istinu - da ću ti se samo zvonkim osmejkom gorske vile nasmijati

I reći

"Sve je dobro što se dobro svrši"

Nas dvoje, priča bez kraja

Satkana od laži i licemjerja, povrjeđene muške sujete

Priča o mučitelju koji osta bez svoje žrtve

Koji neimaše nikog drugog doli samog sebe da muči

Jer Nikad samom sebi ne mogaše oprostiti svoju uskogrudnost

Nedostatak tolerancije i razumijevanja

Dragi moji prijatelji bloggeri - SREĆNA VAM NOVA GODINA Želim vam... 1. miris prve jutarnje kafe 2. saznanje da je sutra praznik 3. pobedu naše reprezentacije 4. sniženje od 50% u Tvom omiljenom butiku 5. sunčan subotnje jutro 6. kućnog ljubimca koji Ti se raduje ... 11. slobodno mesto za parkiranje u centru grada 12. saznanje da možeš dspavati još sat vremena ... 21. vino ohlađeno na idealnu temperaturu 22. da isprva pronađeš pantalone koje Ti dobro stoje 23. provod s prijateljima iz detinjstva 24. maštovit i veseli san 25. iznenadnu posetu prijatelja tek što je završeno veliko čišćenje ... 35. saznanje da si u bržoj koloni 36. da isprva izabereš ključ iz svežnja 37. hiperaktivne prijatelje u petak uveče 38. da Ti konobar donese smeđi šećer a da ga ne tražiš ... 45. da uhvatiš zelen na semaforu 46. da Tvoj omiljeni prastari kaput postane modni hit sezone 47. cappuccino sa puuuno pene ... 53. da Te voljena osoba dočeka ispred posla 54. sveže pecivo u tri popodne 55. dve kile manje nakon sinoćnjih ćevapa ... 65. petak, na sve moguće načine 66. užitak u besciljnoj vožnji po praznim putevima 67. da se setiš stihova pesme iz Tvoje mladosti 68. rešenje problema koji Te muči danima 69. da otkriješ da se nekome sviđaš, i to baš ... 79. važan podatak u trenutku kad ga trebaš 80. reprizu epizode omiljene serije koju si propustio/la 81. da neko na dodeli Oscara ima iste cipele kao i Ti 82. priče koje jedva čekaš da podeliš s drugima 83. da Te neko razveseli sitnim poklonom bez povoda ... 94. da Tebi dragi prijatelji najzad postanu roditelji 95. vruću čokoladu u hladnom danu 96. duplo manji račun za mobilni telefon ... 100. da pronađeš u džepu prolećne jakne 50 eura na koje ste već zaboravo/la 101. susret zbog kojeg brojiš dane 102. da svaki dan naučiš nešto novo 112. da kolač koji praviš prvi put ispadne fantastično 113. smešak deteta koje ne poznaješ 114. miris vedre letnje noći ... 125. da Ti kiša opere auto 126. da uočiš prve visibabe u snegu 127. pahulje koje Ti padaju na nos 128. da laste naprave gnezdo pod Tvojim prozorom ... 139. uživanje u prvim trešnjama 140. da osmehom pobediš svaki stres 141. parfe tortu sa šlagom koja ne goji ... 152. vikend u nekoj evropskoj metropoli 153. "leptiriće" u stomaku ... 164. osećaj uzbuđenja pred putovanje koje dugo planiraš 165. osećaj olakšanja kad otkopčaš trenerku 166. jutro bez gužve .... 172. ugodnu bol u mišićima nakon treninga 173. sastanak sa zgdnim klijentom ... 184. jutarnji cvrkut ptičica pod prozorom 185. uspeh dragih osoba .. 196. da otkriješ novi omiljeni kafić gde puštaju super muziku 197. livadu punu maslačaka 198. sklupčavanje ispod ćebeta uz super film dok napolju pada kiša ... 200. iskren pljesak kad na karaokama otpevaš pesmu grozno, ali uživajući 201. dobro raspoložene ljude na poslu 202. pevanje u zoru ... 213. odličnu ideju za rođendanski poklon prijatelju 214. mesto do prozora u avionu ... 225. odličnu vremensku prognozu za vikend 226. fotografiju na kojoj odlično izgledaš 227. poljubac za laku noć .. 238. poljubac za dobro jutro 239. sneg na skijanju ... 246. neotkrivenu peščanu uvalu (bez ježeva) 247. klima uređaj dok čekaš u redu ... 258. godišnjicu mature na kojoj blistaš 259. zasluženu povišicu 260. pevanje uz pesmu s radija dok se voziš na posao ... 274. život s onima koje voliš 275. da se rešiš štetnih navika 276.. lepo vreme na godišnjem ... 288. nalet inspiracije pred praznim papirom (ekranom) 289. Dobar party 290. praznik koji "pada" u ponedeljak ili petak ... 299. bezbolnu posetu zubaru 300. prezentaciju dovršenu pre roka 301. duhvitu zdravicu u Tvoju čast ... 313. lift na Tvom spratu kad ga hitno trebaš 314. da pronađeš stari snimak na kome se glupiraš 315. Zimsku noć na mekanom krznu pored kamina sa voljenom osobom ... 329. da Ti neko napravi omiljene sendviče za put 330. zaradu na deonicama ... 341. srećan put gde god išli 342. smeh koji ne prestaje ... 353. pozitivne misli i ideje 354. pravog prijatelja na kojeg možeš računati 360. da svi koje voliš budu zdravi ... 362. zadovoljstvo samim sobom 363. da se svako jutro budiš sa smehom na licu 364. da daruješ nekome omiljenu knjigu 365. da nađeš još 365 načina za osmeh

U ovoj noći

Treperavoj i snenoj

Neću misao pokoniti tebi

Ni misliti šta je juče sa sobom donijelo

Juče, prošlost koja uništava

Zarobljava u svojim čeličnim lancima

Koji se ne mogu nikako otrgnuti

Zašto biti zarobljen!?

Mnogo je ljepše imati svoju slobodu

Koja svijetli poput nebeskih zvjezdica na horizontu

Dajući sjaj plamene baklje

Unoseći ozračje nade i optimizma

Dajući sveopštu svemoć

Krila koju imahu krilati vrani konji

Čizme od sedam milja

Ne, ne mogu biti ptica zlatnog kaveza

Hrlim u blaženu slobodu

Sama, ali srećna

U dubini ove mracne i hladne noci

Sjedim pored prozora

Zamisljena

Vreo dah na oknu uzavrele ceznje

Stvara obrise prekrasne lelujave

Na radiju lagano svira

Nasa pjesma

Ta njezna arija

Rasplasava svu zar nase usplamtjele ljubavi

Padam polako u snove

Uljuljkana mekocom stihova

Koprena bijela spustila se na vjedje moje

Otvaras riznicu mojih nedosanjanih snova

I njezno me obujimas oko pasa

Odvodis me dublje i dublje

U Nas zamak

Pjesma na radiju

Prestala je

Zvonki lavez pasa u daljini

Vjesnici moje neslucene srece

Da ipak nisu sve to hlapnje i sanje

Juce, Danas i Sutra

U svoju ljubav si se kleo

Da je snazna

Satkana od najtvrdjeg kamena

Da ju je nista ne moze razoriti

Ni slucajni ni namjerni kopac

Jos snaznije si se kleo u svoju vjernost i odanost

Da me nikad neces povrijediti

Da ces biti tu za mene i uz mene

Kadgod tebe zatrebam

Tvoja ljubav je poput opojnog mirisa Pelina

Zalutalog u polju makova

Opila je moja cula

Obojila je srce moje krvlju jarkom

Jer stvorila je gorku ranu

Nijedan vidar nece je nikad moci zacijeliti

Hvala ti, ljubavi moja

Sto mi pokaza da si i ti samo slatkorjecivi, licemjerni konformista

Ne brini, za mene, vinucu se poput Feniksa

Iz ovih bolnih rusevina, emotivnog cemera

Izigranog povjerenja

A tebi zelim samo srecu

Da spoznas sta je to ljubav prava

Koja opija sva cula

Da ti se uvuce u sve pore bica tvog

Da zbog nje ne mozes niti da jedes, spavas, mislis

Vec ti je sva misao usmjerena kao voljenoj

Sapere, aude

http://www.youtube.com/watch?v=4zQxbQ2D9iA

Ova noc je moj saveznik

Uljuljkana u  pjesmu mojih snova

Donosi mi uspomene i sjecanja

Mojih zelja i htijenja

Poput sicusnog mrava iz vlati travke

Posmatram nabujali proplanak  nedorecene misli

Zasto se skrivam sramezljivo

U svom svijetu

Skrivena iza brokatnih zavjesa

Nedosanjanih snova

Trebaju mi krila od cistog perja

Da se ne plasim visina

Usplamtjelih zelja

Da oprezno zauzmem tvrdjavu

Zajednicke cutnje

Kojom nerekosmo sve

Bar ne ja

Svaki put u vazduhu ostala je da lebdi moja recenica

Da mi je te vidim sad...

U ovoj noci, koja me napaja snagom i mislju o tebi

Da ti pokazem koliko izgaram od usplamtjele ceznje

Da ti kazem sve,sto onomad moje nijeme usne ne izrekose.

Ova riječ je usahla poput nježnog cvijeta na vrijesištu

Prizivam vodu da je oplodi

Snage ponestaje

Kao dobrih ljudi

Vrtolglavo u bujici na mostu

Tapkam poput puža

Bespuće, nemir i nespokoj

Jer srušila se kula od snova

Njene krhotine

Ližu vode plačnih rijeka

A ja nisam vični neimar

Da sastavim njene krajeve

Nade i Vjere

U nebesko prostranstvo ushiceno vinuli smo se

Slobodni od svih sprega

Srecni istinski po prvi put

Bijasmo nebeski kraljevi neboplavih visina

Za nama ostadose sve prepreke...

Da mi je opet da prozivim taj san...

Ja, ptica na izdisaju

Porugom me ubili, gluposcu oglusili

Uprljali me poput crnog gavrana

Nesposobnom ucinili

Da osjecam cistotu

Ledim se na smrt

Svega onog nevinog sto postojase

Osjecam blizi se ponovni skok u neizvjesno

Prodoran glasan krik ispustam

Da se oslobodim strmoglavog leta

U modroplave dubine

Kuda nas to vodi naša Atlantida

Nemiri u nama

Pred potonuće

Vreli dah ljubavnog žara

Napušta nas

Dajući primat usahlom pepelu na izgorjelom ljubavnom ognjištu

Dok stojimo još noćas posljednji put

Na palubi krhotina ljubavi

Predajemo se u nježni zagrljaj

Suze vrele ostavljaju crvene tragove na našim obrazima

Šapućemo koliko smo se voljeli

Dok nismo se nasukali i udarili

Na santu ledenu

Tvoje prevare

Mene moja Atlantida nosi na dno boli i besanih noći

Ali previše ponosna sam

Da bih ti oprostila to što sam prevarena

Tonem u bolnim vodama, grcam, krkljam

Dok ne nastupi potpuni smiraj

Tebe, Atlantida nosi u njen zagrljaj

U ogromna, neistražena prostranstva njene ljubavi

Iako tvrdiš da me još žarko voliš

Zaboravićeš me, čim mi okreneš leđa

Danas sam ja prevarena...

Ali sutra,  možda ću ja biti manje prevarena

Od tebe...

Srećno, plovi sa svojom  Atlantidom

Povratka Nema...

 

Ja nisam kockar i po prvi put stavljam sav ulog svoj

Na vjernost tvoju, na ljubav tvoju

Kazino je prepun

Kojekakvih ljudi sumnjivih namjera

Vrtoglavo se okrece

Nas rulet

Mi  moramo

Dobiti

U ovoj strasnoj igri

Zivot nas je kocka

Rastavljaju nas

Razna opanjkavanja i ogovaranja

Jer nikako nismo jedno za drugo

Po svim drustvenim mjerilima

Kao par

Cinimo im se

Kao otpadnici i izgnanici

Doma Ljubavnog


Vrijeme

Neumitno iskapava

kroz pjescani sat

Nemir, nespokoj, dlanovi znojavi...

Pitam se

A, sta ce se desiti

Ako prokockamo

Nase dostojanstvo i snove

Jer mozda bejahu u pravu

Da nismo jedno za drugo

Da li je sve vrijedilo

Da li je prevelik taj kockarski ulog

Da postanemo prosjaci ljubavnog jada

I da zauvijek zivimo

Na krhotinama sjecanja i boli

I kad spadnu maske

Na bezdano dno okeana

Tad ostadosmo

Ogoljeni do srži našeg bića

U trenu, u treptaju leptirovog krila

Naše vrline

Postahu naše mane

Naša dobrota

Naše zlo


Vreli dašak na pjesku Života

Stvara duboke tragove

Stigme Duše naše

Ali vrijeme

Taj strašni sijedi starac

Odvajkada ne bijaše prijatelj naš

Svojom snagom goleme ptičurine

Kljuca nama Prometejima Uspomene naše

Na našem Olimpu

Vatra je pržila

I spalila sjaj naše Sreće

Ostao je pepeo razrušenih, ugljenisanih ognjišta

Duša optočenih, pretkanih u Nespokoj

Vječitog traganja, lutanja


Ne možemo, poput Ikara

Da poletimo

Da napustimo ostrvo

Stanište Vječnog Bola

Već se borimo s Vječitim Vjetrenjačama

U Nepoznato

U Beskonačno...

Grčevito stižem kraj jorgan

Privlačim ga ledenim usnama

Da ugušim jezivi

Krik koji protresa cijelo moje biće

Na usnama opori, gorki

Metalni ukus kojeg su

Stvorile bujice suze

Očaja

Što za sobom ostavljaju

Crvene, boje krvi, tragove

Ožiljke što ne blijede

Ni na dašak vjetra

Ni na breme vremena

Kojeg nosi stari beskućnik na svojim

Krhkim plećima

Izlizani, otrcani kaput

Dronjak sudbine

Ne može zaustaviti

Bol

Od koje se cijepa utroba

Sveokolike Vasione

Roptac pred buđenje

Zatrese se nebo sa svojim zvjezdicama

Spade sunčeva i mjesečeva prašina

Ogoljeni ostadohu

Te nijemo slegnuvši svojim ramenima

Na neviđeni prizor ljudske boli i patnje

Odiseja u svemiru svakodnevnog košmara

Da ju je nekako moguće prekinuti

Ali mlitavi su svi napori

Postala je zlehudi usud koji

Levitira negdje između

Jave i Košmara

Ja sam mjeseceva sjenka

Lelujam na proljetnom povjetarcu

Treperim na oknima tvojih prozora

Obris blijedi vidis, proganja te

Dok stojis na narandzastoj svjetlosti

Punog mjeseca

Ti predstavljaš za mene oklijevanje

Čas me strastveno dozivaš

Čas me brutalno odbacuješ

Ja sam za tebe nevini noćni leptir

Koji slijeće na nježni cvijet

Želiš da me dokatakneš, da me miluješ

Podižem svoja ranjiva krilca nemoćno

Da se vinem u zagrljaj

Zori rumenoj na istoku

Jer ko je ikada vidio

Da postoji ljubav narandžastog mjeseca i ranjive leptirice

U mozaiku boja pretočenih u ogrlicu Života?

Duboke snene tvoje oci

Otkrivaju tanke zlatne listice

Duse

Koja ne moze da se sakrije

Pred prodornim pogledom

Na povrsini vrvi lavina

Nevinosti i ljepote

Otkrivaju se najljepse dubine

Cistote zdenca

Duse

Neuprljane hipokrizijom i dvolicnoscu

Opore i pogane svakodnevnice

O, duso, opstani, odupri se

Zlim dusima

Tvog suptilnog iskusenja

Ostani zanavijek andjeoska i sveta

Neka tvoja bjelina

Svjetli i zraci

Nad tamom bespuca

Na izrezbarenom stolu od mahagonija

Rasklopljena pozutjela knjiga

Zavrnutih uglova

Od precestog otvaranja

I prebiranja po uspomenama

Svjedocanstva srecnih vremena

Kad bijasmo kao jedno

Na nocnom stocicu dogorjeva svijeca

Treptavi odsjaj na tavanici

U kojoj trazim tvoje obrise

Prije doli si otisao u zagrljaj

Nekim vremenima meni neznanim

Ovjekovjecenim u rijecima pjesme

Napustanje i zaborav

Na velikom krevetu

Pozutjele ruzine latice

Rasute

Pored uzglavlja

Snova izmrvljenih u paramparcad

Rijeci meni drage knjige

Lelujanje svijece

Uvele latice nekad mirisnog cvijeta

U svojoj sablasnosti

Svjedoce da je ljubavna sreca kratkotrajna

Podsjetnik su prolaznosti tih divnih momenata

Pokrivenih misticnom koprenom

Razocarenja, duhovne pustosi i beznadja

Ljubavna sreca

Poput je pjescanog spruda

Na morskoj obali

Koju oduva povjetarac

Ostavljajuci za sobom

Zigosano tlo

U kojem su utkane

Dozivotne rane

Koje mozda mogu zacijeliti

Ali uglavnom postaju bezbrojne

Jer ih zamijene nove

Na poplocanoj kaldrmi sjecanja

Stoji jedna mala sjenica

Okruzena proljetnim bojama

Nista se nije promijenilo

Dani mile poput sporih puzeva

Rekli su da ce jesenji vjetar

I snjezna mecava

Oduvati sjecanja

A ljetnja zega jarkh boja

Sprziti sjaj

I bolni okus sjecanja

Ali nista se promijenilo nije

Sjecanja uljuljkana

U djeciju kolijevku

Naviru

Ziva su

Postojana

Bas kao i sjenica

Koja je ukrala prve poljupce i uzdahe

Ciste i iskrene ljubavi

I proslost vratiti se nece

Putevi razisli su se

Vjecitim putnicima na kolodvoru zivota

Ali nas proganjaju posasti proslosti

Zamrzle su sadasnji tren

U sjenici raskosnog vrta

Cere se

Nazdravljaju

Zarobljenim snovima sjenice male

Bacajuci udicu da upecaju

Buducnost nasu

Da je ucine pokornim slugama svojim

Da mi je da sjedim pored te rijeke

Na njenim sjenovitim i suncanim obalama

Da se ogledam u njenoj modrozelenkastoj dubini

Da mi je da kao nekada

Pohodim njeno racvanje

Brzi tok sa lijeve strane

Ostro i snazno brzaci grabe ka svome odredistu

S desne strane mrtvaja je

Topla, njezna poput  brizne majke

Miluje plicake male

Oduvijek sam se divila tom tvom neobicnom zagrljaju

Divljem i krotkom

Zustrom i tromom

Hladnom i toplom

Cudesna igra dijametralnih struja

Drugovala si s mnogobrojnim tugama i srecama

Smrt si mnogu posijala

Mnoge zivote su u svoje gladne virove poslala

A opet u ljetnim nocima

Svjedocila si pomamnoj igri mladjahnih ljubavnika

Kumovala si mnogobrojnim zacecima

Novih zivota i novih narastaja

Da mi je da se spustim na onu sedru

Na kojoj satima mogla sam kontemplirati

Skusajuci tvoj i divlji i njezni poj

Slatkast poput omamnog nektara

Pricajuci mi tajne skrivene i bajne

Uceci nijemog, pokornog ucenika

Tajnama Zivota

Stavljas smijesnu periku suca

Snazno zamahujes svojim cekicem

Da presudu doneses

Da utvrdis moju krivicu

Bolje znas od mene

Sta je za mene

I po mene

Bilo dobro

Nikada nisi mogao

Da se stavis u tudje cipele

Bile su ti, o da

Uvijek pretijesne

Ali tvoja zlovolja

Na povrsinu ispliva

Ne mozes stisnuti usne

Jer ti je pamet brza od jezika

Pa da na tren zamislis

Kako je to biti u tudjoj kozi

Da ne treba dijeliti savjete

Kad ti ih niko nije trazio

Kad te cak niko za misljenje nije pitao

Igras se Tvorca

Navlacis periku

Snaznom jacinom

Zamahujes cekicem

Gromoglasno se prolama sudnica

Nad presudom

Kriva je

Zamandalite lokot

Nema za nju vise ni Sunca ni Mjeseca



 

Sjecanja moja mirisna

Svaki put kad se prisjecam

Toliko ste razlicita

U hiljadu boja

Svih nijansi

Šarolika, titrava pred mojim očima

Poput daltoniste

Ne razlikujem vaše boje

One žive, svjetle

Poput paperja

One tamne, mračne

Poput tereta

Sjećanja

Svaki put uzmete druga obličja

Katkad se pitam koliko ste postojana

Jer svaki put u vašoj pohmanitaloj igri

Rasplinite se poput Ariela

Sjećam se

Sjećanja

Hiljade obličja

Hiljade mirisa

Hiljadu različitosti

U vama

Sjećam se

Sjećanja

Kako nepostojano razlučujete javu od sanja

Jer niste kopija kopije

A ja svaki put različito vas doživljavam

Trazim tvoj smijeh u snovima

Oprocen pozlazenim bojama

Na horizontu nade i radjanja

Visok jarbol uzdize se

Trazim tvoj pogled

Prozrcznih plaventnila

Neistrazenih dubina

Da se vinem

Poput dupina

Da osjetim

Da dodirnem

Da spoznam

Rajsko cvijece Edena

Sakriveno iz bedema

Najvecim lokotom zaljucano

Obraslo

Nepristupacno

Jer spoznaja

Dovodi do iskusenja

Ali ja moram da utolim

Veliku zedj

Radoznalosti

Da kusam

Pa makar kusnja bila velika

Gorka

Svim mojim culima

Da pretvori misticno

U jednostavno

Okultno

U obicno

I da se pokaze

Da moja traganja u snovima

Nisu vrijedna

Nisu dostojna

Ali, da mi je

Da dodirnem rajske cvati Edena

Kao leptir iz razrezane cahure

Nemocno sirim slabasna krila

Skupljam paramparcad i krhotine

Nastale

Uslijed prepunog samara

Bremenog preteskog

Strasni vapaj zapecacenih usana

Upucujem

Nijemoj i crnoj noci

Da mi je da poletim...

Da dosegnem...

Da spoznam...

Sve ono sto majusni leptir nejakih krila

Bi lisen

Nasprasno izgnan iz sigurnog stanista

svoje cahure

Da mi je da poletim...

Da dosegnem...

Da spoznam...

Nepresuna vrela

Vulkane, uzavrele lave

Oluje zivota

Zagrli me tugo, moja najboja prijateljice

Kad odu svi, ti, vjerna drugo

Ostajes

Da mi pruzis svoje okrilje

Svoj vreli skut

U kojem se ugnijezdim poput ranjivog ptica

Sigurna i zasticena

U patnji i boli

I nakon mojih placnih kisa

Ti mi, tugo, darujes

Mojim ocima

Dugu ljepsu od one

Koja se stalno pomalja

Nad Viktorijinim vodopadima

Oci su izgubile sjaj

Mutne, placljive

Lice na otromboljene oblake

Iz kojih se prolama najveci pljusak

Potop

Tuge i cemera ljudskog

Zbog nenadanog rastanka

Putuj bijela ladjo ka neznanim horizontima

Zanavijek

Zivjeces u sitnim atomima

Zivota moga

A misao na tebe

Prbadace poput krvavog bodeza

Zivih sjecanja

Vrele, krupne suze pokrivace

Skute cudesnih puteva Bozijih

Doslo je vrijeme za sravnjivanje racuna

Ali ljuta proslost navukla je celicne rukavice

I poput snaznog boksera

Udara, udara

Moj pad na znojnom terenu ringa

Sucevo odbrajavanje

Nemocno podizem glavu

Skupljam snagu, da ustanem

Ali padam

Nacereno lice sudije proslosti

Objavljuje da je mec

Za mene izgubljen

I da necu moci olako okrenuti

Novu stranicu Zivota mog

Uzalud

Znoju i krvlju oblivena

Grcevito, snazno

Pokusavam

Da se posrcuci pridignem

Ali sila ravnoteze

Vuce me

Kao davljenika s teretnim kamenom

Na samo dno okeana i provalije

Doticem, levitiram

Ali kopna i tla ringa

Nema

Ostahu samo suze, bol i praznina

Zbog izgubljene bitke u ringu

Koja se za mene nazvase

Smrt

Posljednje zbogom

Utopilo se u okeanu divljih boja

Hrleci kao svom horizontu u smiraju

Nikada, nikada vise nece biti te zvjezde padalice

Njen sjaj se zauvijek ugasio

U moru sveopste bezdusnosti

A na usnama osta nijemi roptac

Nosen na ostrim krilima vriska

Zbogom

Sjecacemo te se bolom i prazninom u srcima

Zvjezdo padalice

Tears are falling

Down my wet face

My soul hurts me

It ought to be the end

But I cannot accept it

I cannot bear those horrible "truths"

To be without you

I rather died now

Without a loud shriek

My heart is bleeding

Spinned with sharp niddles

My life will be empty without you

It will be over

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. 



ANTUN GUSTAV MATOŠ

Hodi uhodanim puteljcima zivota i poznatog

Gledaj u oci hrabro nepoznatome

Otkriti ce ti se mnoge tajne neznane i misticne

Sto sa sobom nose sunceve zrake

Dah proljetnog povjetarca

Pljusak jesenjih kisa

I snjezna vijavica


Nosi udobnu odjecu

Satkanu vjestom rukom od niti svakodnevnice

Navikao si se na ucmalu monotoniju

Casovnika koji tupo otkucava...

Sekunde, minute i sate


Osjecas se poput starog morskog vuka

Na kraju svog putovanja

Prikovanog u luci smiraja

Sto zbog godina i iznemoglosti

Ali sa sjajem u oku

Sa smirenom strepnjom u srcu

Sa ugasnulim treptajem

Dogorjelih zelja

Svijece koja baca tanjusni odsjaj

Na strop tavanice

Sanjanih i ispunjenih zelja

Uvijek srecan,  vjecito je jurio svoj san

Nasao je i spoznao sve sto ga cinilo srecnim

Kroz oluje i bure

Hrabro boreci se s talasima

Mozes i ti potraziti oluje

Ne cekati skrstenih ruku

Vec ih sam iznova i iznova izazivati

Da njihovom snagom razbijes monotoniju

Casovnika koji tupo otkucava...

Sekunde, minute i sate

Ogrni se odorom koja je i prevelika i pretjesna

Ali je satkana od cari i uzbudjenja

Cini te boljim i srecnim

A imaces cega da se prisjecas

Dok pobrojavas sve te lijepe uspomene

Kad jednom dodjes u svoju luku smiraja

Iskrenost mnogo boli

Ali nju smatram neophodnom

U korelaciji sa prijateljima

Savjete, učila sam, ne treba davati

Osim ako ih prijatelj ne traži

Ali, iz dana u dan slušati, prijatelja

Dragog kako ga tuga i nesreća

U cjelosti, od glave do pete, prožima

Kako sam sebi kopa jamu

I u nju obavezno upada

Iznova i iznova dvaput iste greške ponavlja

Moram analizirati duboko

Poput vrhunskog psihologa ili psihijatra

Svoje iskreno mišljenje izložiti

U nadi da će doći poput dobronamjernog savjeta

Da prijatelj, žrtva vrzinog kola, nausti taj začarani krug

Biću dosadna poput vaši

Sve dok mi se ne kaže, da mi to ne vrijedi

Ulažem svaki atom svog napora

Da pružim ruku spasa

Da budem poput Nojeve arke

Ali ako stvarno, ne želiš moju pomoć

Razmisli o tome

Čovjek je u odnosu samog sebe subjektivan

Ponekad lebdi i leti na krilima sopstvenih emocija

Srce nije sudija da valjano sudi

Slobodno reci da prestanem sa iskrenošću

Sa analizom

Sa smišljenim mojim spasenjem za tebe

Reci, da moje riječi ne odlaze u vjetar

Izvini, dosljedna sebi, reći ću ti

Onda uživaj u svojoj boli, mazohisto

I spremno i ponizno nosi svoj krst

Kao najdragocjenije breme

Ali se ne žali na sudbu svoju

Hrabro i stoički pati

Druge ne opterećuj jadom i čemerom svojim

Mogla si a nisi htjela poći putem sreće

Izabrala si trnovite staze i bogaze

Ako budu govorili da se te vidjali

U drustvu drugih zena

Necu im vjerovati

Jer rijec ljudska izgovorena zna da zaboli

Poput ostrice maca

A da li ona jeste iskrena

Ili pak je orosena tragovima ljubomore

Vjerujem, samo ocima svojim, svojim usima

A na tudje price ne osvrcem se

Ne znam pobude njihove

U ova smutna vremena

Kad mnogi lutase bez svoje polovine

Ne, ne zelim da slusam

Pa i ako jeste i ako ima trunke istine

Prije cu vjerovati tebi, do zluradim jezicima

Koji pokusavase da nas rastavise

Svojim otrovnim strelicama, zarivsi ih duboko u nejako srdasce

Ali vjera u tebe sve je nadjacala

I natkrilila svojom svemocnom ljubavi

Na obzorju mojih vidika

Proteze se svjetionik ceznje, nadanja i iscekivanja

U tvojim ocima oslikan i blagosiljan uzdasima radjanja

Srecu mozes potraziti u osmjesima dragih ljudi

Koji te vole bezuslovno

Nema potrebe da tugujes

Vec potrazi Srecu

U prijateljskim rijecima podrske

Znas li, uopste, koliko te tvoji prijatelji vole?



I kad te sudba naprasno udalji

Od tvojih negdasnjih prijatelja

Nakon dugih godina

Ukrstice se vasi puti

Prijatelji ce reci

Da te vole i da si im poseban/a

Da su mislili sve ove godine na tebe



Zato spremno prihvati svoju srecu

Zgrabi je snazno, objerucke, i ne pustaj

Srecan si jer imas prijatelje oko sebe

Ne lisavaj se svoje srece

Uz tvoje prijatelje sve je moguce

Na mocnim sapima krilatog vranca

Sreca se nasmijehnula

I vinula me k nebu na oblake, poput Vile Carobnice

************************************************

Mirisi boja naseg proljeca


Obujmili su snazno moje udove


Snazna je  ljubav tvoja, poput duginog spektra

Pjescani sat polako cijedi vrijeme


Svaki sekund kao godina


Ubija me neizvjesnost cekanja

******************************************************

************************************

Paukovu mrežu spleo si za mene


Koprcam se da iz nje pobjegnem


Tvoja ljubav je kanibalska

********************************************************

Na pustopoljini vrletnoj

Stajase njezni, krhki cvijet

Najneobicniji i najljepsi

Nemilosrdni vjetrovi ga sibase

Proljetne kise ga okupase

Ljeti nemilosrdno sunce obasijavase

Ali ono ga milovase

Njegovim njeznim, prozirnim laticama

Zivot davase

Stabljiku njegovu do korijena

Hranise


Slucajni konjanik

Koji nemase na sedlu

Svoju gospu

Da ga obujmi oko struka

Da na njegovom  putu u Nepoznato

Pojaca Smisao

Necujno se spusti

Pored cvjetica

I iscudjavase se zlehudoj sudbi

Najljepseg cvijeta na ovoj pustopoljini

Bez vlati travki

Da mu budu druzice

Kad lahor carlija

Da mu budu sestre zastitnice

Kad jaki vjetrovi sibaju

Njegova cvjetno lice

Kako li je samo mogao opstati?

Pomisli u sebi konjanik

I sneno pogladi njegovu stabljiku

I kao da cvijet progovori

Na sto se konjanik prenu

Ali opipa njegovo bilo

Shvati da je ziv

Poput njega samog

Mudre rijeci uputi konjaniku

Da otjera njegovu veliku brigu

"Naprijed hrli u nepoznato

Tvoji kolaci cekaju te na svakoj

Vijugavoj okuci

Ne oklijevaj, ne kolebaj se

Vec ih se domogni

Ne osvrci se u proslost

Vrijeme gore siba

Od opakijih vjetrova

Koji sibaju mene

Gore prze

Od suncevih zraka koje pale

Nemilosrdno pred sobom tle

Bas kao ovo

Plavi gore

Od obilatih proljetnih pljuskova

Koji naizgled stvaraju mocvaru

Natkriljena sjen zbog

Neimanja druzice

Samo je prolazna

Shvati to, konjanice dragi

Ne gubi nadu

Gle mene

Nikad nisam izgubio nadu

Da cu se mozda

Vec sutra probuditi

Nakon nocnog milovanja

Plodonosnog pljuska

I da ce na ovoj pustopoljini

Izbiti vrhovi vlati

Omiljene mi travke

A mocne sunceve zrake

svojom magijom

Ucinice ih visokim

A tu medju njima

Zasigurno ce se obreti

Bar jedan cvijet

Ne gubi nadu

Vjeruj u sebe

Na svom putu u Nepoznato

Hrabri Konjanice."

Biserne rose majske ruže

Blistale su

Davajući joj neopisivu čar

I ljepotu

Hraneći nježni pupoljak

Svojom sladostrašću

Milovanja

Poput igre dva nježna leptira

U letu

Koji se spuštaju

Na bogate cvjetove

Prepune nektara

I ponovo odlijeću

Na još raskošnije cvjetove

Da svojim tanjušnim nožicama

Opraše tučak

Pjesma zaljubljenih bumbara

Najdivnija arija

Ustreptalom srcu

Uplašenog guštera

Kao i opterećenom

Ljudskom srcu

Kojem zastaje dah

U buhanju i rađanju

Života

Kroz sjedinjenje

kapljica rose i ruže

Kroz igru leptirova

Dok nestašno prljaju latice

Cvjetova

Kroz slatku pjesmu bumbara

Zaista ljepotu Života čine

Male stvari

Čiji lelujavi veo

Poput mladinog

Leprša i pada nam na oči

Ostajemo zaslijepljeni

Pred njim

Sunceva Svjetlost zasija u punom sjaju

Obasjavajuci njeznim, toplim svojim zrakama

Cijelu Zemlju

Svecano najavljujuci

Spasenje

Kroz ponovni Dolazak Gospoda

Zajedno sa ostalim vijesnicima

Nebeskim Andjelima sa zlatnim flautama

Koji pjevahu najmilozvucniju pjesmu

Gospodu svom

Utiruci put Dobrote u ljudskim srcima

Bozija djeca

Napustahu svoje ljusture

Hladnih grobova

Ili hramova

Ciji su neimari sazdali

Ta velelepna zdanja

Od laznih, prolaznih vrijednost

Spoznase…

Da sagrijesise…

I da su nistavne njihove

Tvrdjave materijalnih dobara

Da ce se srusiti

Kao kule od karata

Na udar jaceg vjetra

Spoznase…

Da sagrijesise…

Te trazise oprost grijeha

Od Onoga

Koji je za njih na krst polozen

I mucen

Koji je za njih umro

U strasnim mukama

Te vaskrsnuo

Da bi im podario

Vjecni Zivot

Kroz istinsko pokajanje

Odrecimo se laznih ispraznih vrijednosti

Prihvatimo Njegovu ljubav

Kroz istinsko pokajanje

Pridodajimo znacaj

Duhovnoj vrijednosti

Da nam Gospod Bog

Podari Vjecni Zivot

Da sjedimo s njim

Zajedno

Na tronu

Nebeskog Carstva

 *********************************************************

Posjetiocima mog bloga pravoslavne vjeroispovijesti zelim

srecan Vaskrs - HRISTOS VOSKRESE!

Pecat snazne sudbine

Zapisan na dlanu mom

Ni snazni orkanski vjerovi ne mogu je izbrisati

Prepoznajem je u dahu proljeca

Mirisu sumskih ljubica

Ni lepet leptirova krila

posutih neobicnom sivkastom prasinom

Ne moze je odnijeti drugome

Ja sam Mjeseceva blijeda slika

Na svojoj putanji

Posipam srebrni prah

I ogrcem se i zvjezdom Danicom i Sjevernjacom

A budim se sa svojom druzicom

I svojom sudbinom

Suncem u zenitu

Jarkih boja

Koje mom blagom mjesecevom licu

Podaju rumene obraze

Poput polja bulkih

I najljepsih ruzi

Koje mogu mnogi da zovu

Razlicitim imenima

A ja samo jednim

Moje Sunce

Moja sudbina

Zapisana u mojim sazvjezdjima

Mirisljiva u duginim bojama

Poput  opojnih miomirisa

Pokretac svih mojih akcija i reakcija

Na obzorju nebeskog horizonta

Gdje se u velelepnim kocijama

Susrecu

Dva vladara Mjesec i Sunce

I predaju strasnom zagrljaju

Ne mareci za pjescanik

I srebrnozlatni prah

Koji iz nj istice

*******************************************
Da utonem u san ne mogu

Plasim se divljih misli

Poput uzburkanog mora

Na kojim si se ti nadvio

Kojeg si u cjelosti okrilio

Poput vjestog kormilara

Koji sigurnom rukom

Navodi bijelu ladju

Koja plovi u nepoznato

Koja svakog trena moze da se nasuce

I da udari od visoke hridi ili ostre litice

Usidrene pod vodom

Koje zarobljavaju nevine

Snove

Snenih spavaca

Ili moze mirno da otplovi

U susret narandjastom jutru

Na horizontu

Da se sjedini s njim

U svojim rajskim poljupcima

Koje mirisu flurescentnim bojama

Koje zedne opijaju svojim

Opojnim mirisima i uzdasima

Lebdim, klizim, sanjam

U nasim snovima

Moja bijela ladjo

*******************************************

*******************************************

Buđenje olistalih pupoljka na grani

Poj zelembaća u malom gaju

Nebesko plavetnilo u punom sjaju

Ukrašeno moćnom, usijanom kuglom

Život buja na sve strane

Iz zimskog mrtvila

Svako živo biće je probuđeno

Hodim gajem

Ka žuboravom potočiću

Sjedam na kamičak

Sa svojom bogatom mišlju

Moje udove nježno griju

Tople sunčeve zrake

Pored mene klisnu

Gušterak

A više mene na grančici

Zacvrkuta vrabčić

Podsjećajući me na budjenje Života

Pjesma potočića

Podstrekava moju misao

O Tebi, o Meni, o Nama

U blistavom zelenilu kojim se

Priroda okitila

Sa svojom najljepšom pjesmom

Svojih živih i neživih stanovnika

Osjećam da oprašuje moju misao

Da postane još maštovitija i plodonosnija

Da kroz nju osjetim produžetak

I jačinu naše ljubavi

Naše Buđenje

Naš Proužetak

Kroz raskošne čari zelene Prirode

Uzalud otvaras moje kofere

U njima neces naci nicega

Jer njihovu sadrzinu

Odnijeli su brzi vozovi

Koji jure zahuktano

Prelijepim pejsazima

Okupanim bojama zivota

Budjenja i radjanja

Umiveni pjesmama

Slavuja i sviraca u noci

Pocesljani mirisima

Novog pocetka

Za mene i moje snove

Zalud se trudis da otvoris moje kofere

Gle, lokot se polomio!

Zauvijek ce ostati moja

Snena sjecanja netaknuta

Obavijena koprenom zivosti boja

U svojoj rajskoj cistoti

U mojim koferima ...

I da ljudski život traje milion godina

Protratili bi ga na bespotrebna razmišljanja

Trovali bi misao svakodnevnim otrovima

Zar je vrijedno da razmišljamo o malim stvarima

Da sebi i drugima zbog toga zadajemo bol

Sjećamo se ljudi koji su nam počinila velika zala

Naš vlastiti život unizili

Iz bilo kojeg razloga

Jer u biti svaki naš problem potekao je iz loše interakcije

S drugim ljudima

Da li da bespotrebno trujemo svoju misao

Ili da poradimo na osnovama komunikacija

Za koju mislimo,o, da, savladali smo tu vještinu

O, da li jesmo?

Osvrnimo se u blisku, u dalju prošlost

Šta vidimo?

Vrzino kolo veoma loših interakcija

Prevareni, Napušteni, Izigrani, Povrijeđeni...

Naš život je pređa sjećanja i neuspjeha

Uzrokovanih rđavim komunikacijama

Koracam sama kolodvorom snova i sjecanja

Prtljaga mi preteska

Nebeski svod nada mnom se otvorio

Bljestavilo i sjajilo njegovo

Vraca me u predivne dane

Podsjeca me svojom vedrinom

Na tebe

Na tvoje ozareno lice, ukraseno vjecitim osmejkom

Na tvoje duhovite sale

Kojima sam se smijala

Dok smo zagrljeni hodali našim stazama

I jos pamtim tvoj zvonki glas

Vrijeme ga nije izbrisalo u sjecanjima

Namraci se nebo, taman kisni oblak navuce se

Koprena tuge na mom licu

Nema te vise, moj zivot je satkan

Od sjecanja na cistu ljubav

Koja carovase u nasim srcima

A koju su odnijeli brzi vozovi

Nema te vise

Suza izdajica, kapnu na uvele obraze

Iz neba se prolomi pljusak

Saucesnik moje tuge

Šalje pometnju u moj razum

A u srce nevidjenu bol

Poput oštrice najoštrijeg noža

To osjećanje

Proisteklo iz naše čiste i nevine ljubavi

Nikad do kraja odsanjane

Čistotu mog sna,  jakoću osjećanja

Za Tebe

Zamela je snježna mećava

Koja je htjela od srca mog načiniti roba

Da postane santa leda

Ali ne može

Ono

Robovati zimi i pustoši

Dajem mu kapljice Života

Hranim ga uspomenama na Tebe

Tvojom riječi

Bori se, pulsira

Ali velika je rana

Na njemu

Niko i ništa do Tebe

Ne može je izvidati

Pruzam ruke i dozivam

Ruke moje

Poput bijele golubice

Lebde, a u njima

I na njima

Ostahu tragovi

Proslosti

Paperjaste, Svilene

Kojom se obavijam

Oni su moj vjerni plast

U dugim besanim nocima

Kad srce ranjeno

Ispusta bolne krike

Nepodnosljive ljudskom uhu

A dusa zatrovana mislju o tebi

Ispusta zalosnu ariju

Zivim od snova istkanih tvojim likom

Od Tvojih snova se hranim

Zatocena u kamenoj tvrdjavi nase proslosti

Zivim, Disem i lagano umirem

Nisam Ikar, da sacinim krila

Da napustim ovu kulu

Gdje carujes ti

Kao po nahodnjenju dosla je

Nasmijana, obucena u dugino ruho

Ova suton

Svojim plastom

Poput madjionicara natkrilila je grad

Uzarena kugla umorno, ali veselo

Krece na pocinak

Svita veselih glasova odjekuje ulicama

Poplocanih suncanom prasinom

Nepresusna fontana zivota

Struji u vazduhu

Najljepsa pjesma mirisna

Arielova

Jeste vladarka smiraja dana

Okupanog u njezne

Boje zivota koji vrvi

Bistra rijeka zubor stvara

Lijep poput poja slavuja

Noseci na svojim sapima

Ovaj besmrtni tren

Vjetric, oplemenjen miomirisima, carlija

Utiskujuci svoje tragove

Na moje obraze

Usne

Eliksir zivota

Cineci ih stvarnima

U nestvarnom, u vremenu zatocenom, zagrljaju

Carobnog trena

Zubor bistre, prozirne rijeke

 - Draga moja, mnogo me boli sto nas sprecaju da se volimo

- Zasto ne pripadamo istoj vjeri, ne bi se onda protivili nasoj vezi

- I ne bi, onda morao krisom, u sljivicima, da kradem tvoje poljupce

- Boli me, sto mi moji, stalno pridikuju i sto budno motre svaki moj korak

- Razmisljao sam, draga, ima li uopste ovdje nade za nas?

- Zivimo u veoma konzerativnoj sredini i svi prstom upiru u nas

- Pa podjimo onda, ti i ja, ljubavi moja u daleki bijeli svijet

- Da, tamo vjera, boja koze i politicka opredjeljenja nisu toliko bitni

- Ljubavi moja, tamo cemo sviti, poput lastavica, nase ljubavno gnijezdo

 - Dajem ti sebe u cjelosti, kao sto sam to cinila godinama

- Ni moja ljubav, za tebe, draga moja, ni malo nije izblijedila

- Da li sam ti ikada mogla djelima pokazati koliko su moja osjecanja snazna
 
- A ja tebi svoju uvijek prisutnu zelju da budem tvoj vitez zastitnik

- Zelim da ucinim nesto posebno, nesto besmrtno za tebe

- Skinucu, draga za tebe, mjesec sa neba

- A ja cu staviti mjesecevu prasinu na tvoja mjedna usta

- Utisnucu ti onda mjesecev poljubac na uzavrelo tijelo

 - A ja cu te odvesti do jezerca, da plesemo po njemu, poput gorskih vila

- Vilo moja, mrsicu tvoje plave kose, dok budemo lebdjeli u pomami

- Imam carobni stabic, masem njime da zaustavim vrijeme, samo za nas, dragi moj

- Draga, ispuni ti svoju zelju, ucinila si nas besmrtnim u ovom trenu

- Daj mi svoju ljubav

- Ne, nisi je Dostojan

- Što?

- Jer bi moglo mnogo da me boli


- A mogu li ja tebe da volim

- Tvoje srce nikad nije bilo odano jednoj

- Pomijenio sam se

- Mogu da mislim

- Nisam više Don Žuan

- A ni ja Penelopa - dosta mi je čekanja

Drhtala sam poput suhog lista na vjetru

U iščekivanju da dođeš

Da se prikradeš, nečujnim batom

Slatkom trenu

Prepustih se ja

Zamišljajući mekoću tvoga dodira

Kad spuštiš ruku na uzavrelo moje tijelo

Zadrtah na milozvučni i zavodnički glas

Koji u trenu dozvah

Da upotpuni magiju čarobnog trena

Osjetih mirise tvoje

Slatke poput najslađeg parfema

Vrelinu daha osjećam na usplamtjelom licu

Koje se nadaše strastvenim poljubcima

Snažnom pečatu tvojih mekih usana

Utisnutom na mojim,  željnih poljubaca

Začu se reskavi zvuk prodornog zvona

Koje me prenu iz mojih neostvarenih sanja

K'o svjetlucave niske bisernih perli

Sijaše zvjezdice na purpurnom nebu

Svaka bijaše moja čežnja, moje nadanje

Treperava iskrica oko moga

U čijoj se jasnoći ogleda prozirnost nevine duše

U svojoj punoći koja plijeni

Svojim čarima


Priđite, da podijelim ovaj nebeski kolač s vama

Ove majušne i suptilne perle

Priđite, da u omami proslavimo

Imanje bogatih bisera  Života

Pogledaj pupove na granama, otvaraju se

Poput tvog nježnog, čistog srdašca

Koje naivno misli da si sa svojih dvadeset i dva ljeta

Iskusila i prošla sav život

Uzdasi tvoji, mila moja, bole me

Jer te ja mnogo volim

I želim da odgnam svaki veo tuge

Koji prekriva lice tvoje

Svaki čemer u vrtlogu tvoje zbunjene misli

Život je jedna velika borba

U kojoj više puta

Iziđeš kao gubitnik

A manje kao dobitnik

Mila moja, ipak on je mnogo lijep

Pogledaj ga, poput duginih boja

Mila moja, pogledaj pupove na granama

Koji nose neviđenu ljepotu

Pogledaj, glavu gore, u nebeski svod i dugine boje

Jer, mila moja, ipak  život to je

Besani čas spustio se na moje vjeđe

U tišini ove noći ne čuje se ni lavež pasa

Niti bilo koji šum

Um caruje, mašti na volju

Da produži ovaj časak

Da učini ovu noć sebi na volju

Da se prepusti virtualnom svijetu

Gdje sve moguće je

Gdje i mali ljudi postaju veliki i mudri

Te se osjećaju poput moćnika

Koji hrabro stoje pod nebeskom kapom

I uživaju u veličanstvenom trenutku slave

Besani čas spustio se na moje vjeđe

Besani ali ispunjeni čas isprepleten duginim bojama

Za sobom nosi mirise za pamćenje

Lebdim u medjuprostoru

Osjećam se čudno

Ne čujem tvoj glas

Čitam ti sa usana

Ne mogu da dirnem tvoje ruke

Ali osjećam negdašnje dodire istih


Lebdim iz obličja svoga tijela

Gdje sam ja to

U međuprostoru

Gledam tebe i sebe i druge

Sva ta lica znana i neznana

A opet sam nijema i ne osjećam dodire


Plašim se

Po Njutnovoj sili gravitacije

Šta će biti ako padnem

Iz ovog vakumskog međuprostora?

Krivudavim puteljkom koračam u djetinjstvo

Ja, veliko, nezgrapno dijete

Tražim ono majušno, iz drage mi prošlosti

Da se susretnemo na tromeđi prošlosti, sna i jave

Da se ogrnemo plaštom od sanja

Da me majušna palčica uzme za ruke

I odvede me na poljanu

Gdje se negda igraše svita mojih malenih drugara


O, kako silno želim

Da ponovo vidim draga lica

Bezbrižne prošlosti

Od kojih osta tek sjen da me prati kroz život

I da se pitam gdje su svi ti, moji maleni drugari,

Kojima je ratni vihor oduzeo nevine sanje

I natjerao ih da prerano upoznaju surovosti života

Napuštanjem svog rodnog grada

Upoznavanjem nekih drugih gradova i zemalja

Gdje njihovi vršnjaci bijahu neprijateljski nastrojeni



Možda mi, malena palčica moje prošlosti

Može odgonetnuti puteve i sudbe

Mojih, nekad malih, drugara čija lica su tek sjen

Naglo prekinutog djetinjstva

I možda mi može reći sve o njima

Da utolim ovaj žal nonstalgije za njima.

Nema više plavih ruža

Na mojim jastucima

Nestale su sa februarskim snijegovima

A u ruci požutjela fotografija

Otišla si u daleki bijeli svijet

O, ljubavi moja

Da je bar vrijeme prošlosti

Mogla bih se nadati pismu od tebe

Ili razglednici

A šta mi sad preostaje u eri Interneta?

Da molim Boga, da mi pošalje novu ljubav

Koja će mi kao ti nekada

Donositi plave ruže i orhideje u februaru

A da li ću ja voljeti donosioca plavih ruža?

Nekada davno upoznah princa

Stajaše na čistini zelenog proplanka

Nevini osmejak na licu njegovom

Zaveo bi i anđele

A kamoli srce željno ljubavi

Uputih se, omađijana, kao njemu

Dok me svojim kažiprstom pozivaše

Krenusmo utabanim puteljkom

Ka šumskom potočiću

Gdje šumske vile kolo igrahu

Uz ciku i veselje poj im se orio

Šta li to slave, šta li to veličaju

Lijepi princ mogaše moje misli

Pročitati te nježnim i umilim glasom

Započe

"Ja sam princ ove netaknute prirode

Gdje samo ljubav i harmonija obitavaju

A ove ljepojke, gorske vile, moje su podanice

I ispunjavaju kroz svoju pjesmu i igru moju zapovijed

Da ni jedno srdašce ne smije proći

Kroz ovu netaknutu oazu

A da ne doživi nirvanu u punoj ekstazi

Čiste, prave i neobične ljubavi

Kakvu ne mogaše ni jedan čovjek doživjeti

Prema drugom čovjeku."

Zapadoh u trans, ni sama ne znah koliko dugo,

Možda bijah to samo REM faza

Prenuh se i obreh na čistini zelenog proplanka

Sama samcijata, svatih da to samo bijahu sanje

Sanje koje su me u potpunosti transformisale

Te produbile moje srce za veće i snažnije ljubavi

I jesi i nisi

Tu za mene

Ponekad me nježno uljuljkaš u svom naručju

A ponekad me tako grubo od sebe odgurneš

Daš mi utjehu, osmejak, riječ vjere

Zabiješ mi otrovnu strelicu u ranjivo srce

Smijem se, ispunjenja, na tvom ramenu

Lijem gorke suze u nevjerici

Prilaziš mi, nježno me dodiruješ, drhtim od uzbuđenja

Podižeš ljutito svoj kažiprst, u dodiru tvom nazirem Sudnji dan, te drhtim od straha

Kontraste, poput daltoniste, ne razlikujem

I jesi i nisi tu za mene

Nakon vremena patnje i ponizenja

Hoces li imati dovoljno snage

Da istrajes

I da vratis cast i reputaciju

Ukaljanom imenu tvom


Uzavrela krv u bolnom tjelu

Ocaj i strah ti se ocitavahu na licu

Za razliku od drugih

Ne smatrah da si slabic


Znam da tvojim venama kola

Ratoborna krv

I da cujes poklic srca svog

Koje ti kaze da odmah moras djelovati


Razvezi jezicinu, pokazi zube

Ujedaj poput psa

Ako treba

Jer zasto nositi breme nepravde

I patiti

Zasto dopustiti da te drugi gaze

Kao da si otirac pred necijim vratima!

Nježne februarske pahulje utisnule

Su se na tvoje mjedne punačke usne

Srebrni odsjaj tvoje kose u ovoj februarskoj večeri

Krasi tvoju figuru

Izgledaš mi još ljepši, dok mi se približavaš

Da ostaviš slasan pečat na mojim usnama

Drhtim, ne, nije to od zime

Već od uzbuđenja

I saznanja da tvoje magične čari

Nisu izbljedile

Nakon svih ovih dugih godina

Zajedničkog postojanja

U našoj rajskoj bašti

Gdje si ti Adam, a ja Eva

Samo smo mi, zbog našeg životnog iskustva,

Znatno mudriji te nećemo okusiti

Plodove Dobra i Zla

Ti si vladar, a ja vladarka svekolike vasione

Ti me voliš, ne banalizujem našu ljubav,

Pokazuješ svakodnevno svojim primjerima

Ja sam knjiga koju uvijek znaš valjano pročitati

I pravilno interpretirati razna stanja

U koja počesto zapadam

A koja ti nikad ne kritikuješ

Ja sam za tebe spomenar

U kojima su utkane tvoje najljepše pjesme

Ti si za mene dnevnik

U kojeg sam zapisivala

Sa toplinom i nježnošću

Sve detalje o tebi

O lijepim trenucima

U kojima lebdimo

Kao paperjaste pahulje

Na februarskom vazduhu

Razvodnjavamo horizonte

Hrabro stojeći na čvrstim bedemima

Naše veze u koju ugradismo

Razumijevanje, strpljenje

I još mnogo štošta veličanstvenog

Zovu me brda i prelijepe doline

Kroz koje vijugaju ribom bogate rijeke

Zovu me da

Obujem čizme od sedam milja

Da vidim prostranstva široka

Gdje gospodari vrijes na pustopoljini

Da vidim smiraj zalazećeg sunca sa oštre litice

Odakle se pruža veličanstven pogled

I gdje se čovjek osjeća kao da su mu podarena krila

Te može da se vine i osjeti neslućene ljepote

Nebeskog svoda

Zovu me plavetnila rijeka, jezera, mora i okeana

Da im se bacim u njihova divlja naručja

Da me miluju svojim talasastim rukama

Da mi pokažu svoje ljepote vodenog svijeta

Koje ne bijahu dostupne ljudskom oku

Milenijima

Skačem u čizmama svojim

na čistinu zelenog proplanka

Osjećam se kao vila

Skačem na liticu oštre stijene

Poput galeba

Kričem, veselim se,

Slobodi da se obručim u silovite zagrljaje

dubokog plavog bezdana

I poput male sirene ispunjena pjevam sjetnu pjesmu

Usamljenim srcima mornara

Koji plove modrim bespućima

O, kako su moćne,

Moje čizme od sedam milja

Osjećam se kao gospodarica

Cijelog nebeskog svoda

Plamene baklje gore

Vidiš li ih?

Dok se rujna carska zora

Na istoku rađa

A oblak-bijele lađe

Povlače

Pred probojem novog jutra

Koje sa sobom veselo

Briše tamu mračnih okova

U kojem je svijet privremeno

Okovan

Plamene baklje zore

Gore

Podanici mraka

Veselo uskličite

Te ih dostojno pozdravite

Da Svijetlost

Zamijeni mrklu Tamu

Produži dalje i istraj u svojoj namjeri

I kad ona čelične okove oko tebe steže

Tja, njena je moć mala

Njeno paperjasto carstvo se ruši

Produži dalje i ne osvrći se

Vidjećeš istomišljenike

Koji hrabro prednjače putem trnja

Oni je poznaju, a poznaju i tebe

Kule od njenih lažnih iluzija

Kao pjenasta sapunica

Se raspršuju

Uskoro ćeš čuti povike

Sve glasnije

Povike željne ispunjenja pravde

Staće na tvoju stranu

Zahtijevaće za njeno visočanstvo

Zlatni kavez iz kojeg

Nikada neće moći

Odlepršati

I stoga nemoj se kolebati

Već istraj i produži dalje

"Jer poslije svake kiše

Dolazi sunce"

O, Merline, imao si neobične roditelje

Koji ti podariše nesvagdašnje darove

Te od krjeposne kraljeve kćeri

Tvoje majke

Naslijedio si

Tvoju dobrotu

A od oca, demona ili zloduha zvanog "inkuba"

Svoje magične moći


Svoje nadnaravne sposobnosti iskazao si još kao dijete

Te si na taj način sam sebi spasio život

Britanskom kraljem Vortigernomu

Koji je bezuspješno pokušavao izgraditi tvrđavu

Sa svojih sedam mudrih godina

Ti reče da tvrđava je nestabilna jer je izgrađena na podzemnom jezeru

Pretkazao si da će po isušivanju jezera

Na njegovu dnu pronaći dva zmaja

Kako spavaju u dva šuplja kamena

Kada su se tvoje riječi pokazale istinitima

Kralj Vortigernom ti poštedi tvoj mlađahni život


A u zrelom tvom dobu

Mnoga si čuda učinio

Što te je uvrstilo u top listu najpopularnijih čarobnjaka svih vremena

Ti bijah čarobnjak, prorok i savjetnik tri kralja

Aureliusu, Utheru Pendragonu te njegovom sinu Arthuru
 

Svojom magijom mogao si izvojevati ratne pobjede

Po volji se pretvarati u hrta ili jelena

Vidjeti budućnost

I upravljati ljudskim sudbinama


Pričaju mi da si bio najodaniji svome kralju Arthuru

Te si za njega mač "eskalibur" napravio

I pomoću magije, udahnuo velike moći u nj

Pa ga je samo kralj Arthur mogao koristiti

Što mu je pomoglo da učvrsti svoju vlast

I nakon smrti Arthureve mač "eskalibur"

Bi vraćen Gospi od Jezera


Dokazao si da si čarobnjak nad čarobnjacima

I da se tvoja mudrost mogla ispuniti

Prorok nad prorocima ti bijaše

Ali nisi mogao proreći svoju sudbinu?!


Da će ti tvoje mudre glave doći

Jedna Žena - Čarobnica Morgana

O, ti, Ptico, crvenozlatne boje što rane vidaš

Ti možeš pomoći Zelenom vitezu na njegovim putevševstvijama

Da dođe do odgovora na zagonetku

Koju treba da riješi

Na putu prema "Perilous Chapel"

Gdje je tajna u velikom Putiru

I Bodežu

Koji će pomoći njegovom gospodaru - Fisheru Kingu

Da njegovoj zemlji donese plodnost

I dok hodiše Zeleni Vitez

U očima mu sjaj

Prelijepe vatre

Koju stvaraše Ptica, crvenozlatne boje, zvana Feniks

Koja gorješe na kraju životnog kruga,  a iz pepela nastade mladi Feniks

Koji Zelenom Vitezu podari besmrtnost

Te mu svojom suzom

Iscijeli ranu na dušu, ranu stvorenu od nevjere

Da će za života svog doći do rješenja

Zagonetke Putira, Bodeža i Plodnosti Puste Zemlje

Koja je njegovom ranjenom gospodaru, Fisheru Kingu,

Povratiti Vlast nad Pustom Zemljom

Nisi znao da kad si tužan i sam

Da je pored tebe tu

Tvoj kućni vilenjak

Čuo si za zlog duha, Poltergejsta,

Te za kućnog duha

Koji te štiti od svih nedaća

Ali kućni vilenjak je sasvim

Nešto drugo

Uvodim te u spoznaju

O njemu

Najvjerniji je od svih neobičnih stvorova

Svom gospodaru

Često liči na čupavog starčiča

A  može uzeti i obličja

krave, mačke, psa ili medvjeda

Većinu vremena je nevidljiv

Potražite ga u njegovom staništu

Iza vašeg šporeta, peći, kamina,

Vašeg ognjišta - šta god da već imate

Ili čak u vašem kredencu

Kad ste tužni, nesretni i sami

Zazovite ga i zaištite šta god hoćete

Jer vjerni je sluga svom gospodaru

Te će vam dati ono što tražite

A za uzvrat podijelite s njim vaš obrok

Da ne biste prouzrokovali njegov bijes

Kao što ja upravo prouzrokovah svome

Kućnom vilenjaku

Te me natjera da mu pjesmu ovu napišem

Na horizontu  crvena zora rudi

I u svom crvenilu najavljuje krvav dan

Za Tesu D'Ubervile koja umorno ležaše na

Monolitnim gromadama Stone Henga

A dželati se približavaše da Tesu

Odvedu iz Angelovog naručja

Da je otrgnu iz njene čiste ljubavi

Zbog koje je je i svoje ruke okrvarila

Da bi uklonila svoju najveću prepreku,

Svog ljutog dušmanina, koji ju je bacio na samo dno života

Na hladnim gromadama Stone Hedga Tesa je drhtala

Dok Angel[1], njena nedostojna, prva ljubav, mirno stajaše

I ponašaše ne kao Anđeo, već kao Belzeebub1[2],

Kad dođoše dželati i stadoše Tesu

Za kose vući prema giljotini

Angel mirno stajaše

Postojan poput čvrste stijene

Čvršći bijaše i od samog Stone Henga

Te ih ne spriječi, ni svojom riječju ni dijelom, da mu odvedu

Njegovu ljubu

Ne pusti ni suzu nježnu poput rose

Da krasi njegove bijele obraze

U smiraj zore crvene

Poput Tesinog vrata na giljotini

Jedino zadrhta monolitna gromada,

Na kojoj je Tesa svoje posljednje

Snove snila prije pojave dželata-ubojica,

Zadrhta nad tužnom Tesinom sudbinom

Ona je drhtala, a Angel ne,

Ona je plakala, a Angel ne,

Dok je Tesa upućivala nebu svoje posljednje molitve

Bolno Rastajući se sa ovozemaljskim životom

Ljute otrovne strelice pogodiše u srce

Zmaja neustrašivog

Koji pade pred ubojitim oružjem

Ali je ipak za svog gazdu

Pribavio najljepšu djevu

Najljepšu preko sedam mora

I sedam gora

Ali njegovo srce otrovano

Može mirno počivati

Znajući i kad njega uskoro ne bude više

Njegov mlađahni gazda imaše ženu

Sa kojom će svoj život u ljubavi

I porodu, obilju i sreći da proživi

Veselo bljunu po posljednji put

Ali njegova vatra plamena bijaše plam ljubavi

Te sklopi svoje velike kapke

I ode zaslužno u zmajevski raj

Mala morska sirena

Sa dugom plavom raspletenom kosom

Sjediše na pjenastim talasima

U ruci joj harfa a glasom milozvučnim

Pojaše pjesmu o ljubavi


Brodica puna mornara

Nailaziše pored pjenastog talasa

Mornari svi na palubi stadoše kao ukipljeni

Mili, nježni zvuci melodije sjetne pjesme

Opčaraše ih te postadoše Erosovi zarobljenici


Sirena podiže svoju lepršavu kosu

Jednom rukom

A iz druge ispusti harfu na dno mora

Dajući mornarima znak da je prate

U njeno podvodno stanište

Gdje čekaše njene drugarice

Željne nezasite, mladalačke ljubavi


Mlađahne lole, mornari, željni  avantura i uzbuđenja

Neupitno sljediše je da im otkrije odaje svoje

U kojima stanuju te divne morske čarobnice

Koje jedino poznavaše prelijepi život pjesme i smijeha

I koje mogaše svojima čarima da omađijaju mlađahna srdašca moreplovaca, pustolovaca

I da im podare život vječne ljubavi

Tvoje krupne smeđe oči sjaje

Poput dvije najsjajnije zvijezde u sazviježđu

Pitam se da li ih je opilo rujno vino

Ili te opila slasna omama

Zvana ljubav


Ne, i ne moraš mi otkriti uzrok

Sjaja očiju tvojih

Dok god budu sijale tako

Moje srce će plamtjeti

I izdisati kao svjeća koja dogorjeva

I misliću da one Sjaje zbog Mene same

Tužno djevojče stajaše na obali mora i plakaše

Dok su joj vrele suze kvasile lice, a ljuto more gladno zapljuskivalo tabane

Njen dragan brzo se okrenuo od nje i hitrim korakom grabio ka drugom kraju plaže

Reče da ga tu čeka njegova nova slatkogrla djeva

I da više ne voli svoju staru ljubav

Koja mu se podala u pupoljku svoje mladosti

Koja mu je podarila cijelo svoje biće

Za njegove žedne a požudne usne


I sad stajaše na žalu i misleći o svojoj sudbi

Kako dalje bez  njega, njega koji joj oduze njenu čednost

Kako i hoće li ikad smoći hrabrosti i vjere

Da zarad ljubavi opet da muškarcu povjerenje.


Molila je bijesno more da je primi u strastvene zagrljaje svojih moćnih valova

Jer nepodnošljiv joj bijaše ovaj tren izdaje mladića kojeg je voljela više nego ikoga

Dođite, vi, moćni valovi, što tako snažno razbijajte stijene

Te budite moje vjerne druge, da umrem zarad vas,

Kad već ne mogu poput Julije da umrem za svojim mrtvim Romeom

Primite, k sebi bijeli talasi, ja sam i onako mrtva jer moj Romeo živiće punim životom pored druge

A ja, neću smoći snage, da podnesem tu nevjernu izdaju i srce će mi prepući od tuge.

Znam da ćeš biti tu

I sutra u mom zagrljaju

Zajedno ćemo hoditi

Našim stazama i puteljcima

Za druge ljude neznane


Osmijeh tvoj na licu

Govori mi da si srećan i zadovoljan

Što si moj

I znam da nikog drugog ne bi poželjela

Do tebe

Da provedem svoj prekratki

Životni vijek


Znam da bićeš tu

I kad drugog nikad ne bude

Kao što to biva ponekad u životu svih ljudi


Znam da si bio juče

Znam da si danas

Znam da ćeš biti i sutra

Tu za mene

Da zajedno dijelimo

Tugu, Brigu,  Neizvjesnost,  Sreću, Ljubav, Nježnost

I druge gorke i slatke plodove

Što nam život nosi


Jednostavno Znam da ćeš Zauvijek Biti Tu

Jer poput nježnih nimfi svojom

Ljubavnom melodijom

Omađijala sam te

A ti si pao na moje čini

Odlučila sam da ti kažem,nakon svih

Ovih zajedničkih godina,

Koliko mi značiš, koliko sam sretna

Što te imam pored sebe.

Mnogi se žali da ne mogu naći pravu ljubav

I sa osmijehom me pitaju

Da im otkrijem svoju tajnu

Ne, ne mogu im reći, svoje slatke

Tajne

Njih samo za tebe čuvam

Mili, jedini, najdraži moj

Ti si sve što jedna žena može poželjeti

Oko tvoje, meni najslađe, glave uvijek oreol

Dobrote, Razumijevanja, Brige za mene,

Isijava

Ti si tu pored mene kad mi je najteže

Ti znaš - i moje ćutanje ne samo da razumiješ

Već u njemu moju misao da odgonetneš

I da je jasno saopštiš

Ti si moj Anđeo zaštitnik kad mi krila

Nemoćna potkresaju

Samo ti možeš učiniti da ona ponovo izrastu

I da mi osokoliš Duh

Ti, jedini moj, razumiješ mene bolje

Nego što ću ja ikad biti to u stanju

A ja

Još večeras popiću nektar tvojih mjednih usana

Još večeras

Moja glava će počivati u

Tvom naručju

Dok mi maznim glasom budeš govorio sve te slatke riječi

Koje su mom srcu ljepše od bilo koje melodije

U ponoćni sat dok se Nova  prikrada

A Stara sramno povlači pred novim Rađanjem

Jedini moj, ukrašćemo taj tren za sebe

Spojiće se naša tjela, dok u plamsaju strasti budu gorjela

Bićemo istinski srećni na ljubavnom oblaku

Anđeli će nam svirati na flauti dok

Se naša vrela, napeta  i znojava tjela željna Ispunjenja

Budu njihala na oblacima zanosa i sreće

O, jedini, moj nikome te ne dam!

Sklopila sam pakt

Da te zauvijek zarobim

U svoju ljubavnu mrežu,

Iz koje Nikad nećeš pobjeći

Jedino moje - Ljubavi moja!

Zašto noćas skrivaš pogled hladan

Dok uz tebe pijem posljednje kapi slatkog nektara

I zašto ti oči sneno trepere

Kad samo vatra u kaminu led rastapa,

Dok suze naviru na tvoje oči sklopljene,

U zimskoj noci poljuljanih osjećanja

Soba srca tvoga meni postala je tijesna

Napuštaš me, drhtavih ruku i nesigurnog koraka

Dok pločnikom odzvanjaju koraci

Tvojih odlazaka,u sumornoj magli predvečerja,

Tvojih nepromišljenih postupaka

Da tako olako pogaziš sve ove Godine

Ljubavi, Sreće, Razumijevanja

Što sam ti dala u ime nečeg

Svetog, što ljudi nazivaju "Ljubav"

Idi i srećan ti put, ne boj se neću

Nikada više potražiti tvoj skut

Jer ti i nisi bio mene dostojan

Da mi budeš Životni Drug

Neka ti je sa srećom

I hvala ti što si ponovo vratio

Život moj, da ga više nikad ne dijelim

Sa srcelomcima kao što si ti...

Došlo je vrijeme

Kad se svi opraštaju

Od Stare godine

I kad sumiraju uspjehe i neuspjehe

Na ličnom planu

A šta ja da kažem na sve to

Tuga, Samoća, Bol, Gubitak,

Nerazumijevanje, Ljubomora, Zavist,

Spletke, Intrige, Otuđenje,

Najgore podlosti ovoga svijeta

Normalnom čovjeku nezamislive,

Ukoliko još ima takvog soja,

Zaista bijahu vjerne druge moje

Koje me u stopu pratiše 365 dana

Stoga sa olakšanjem

Neka odlazi ta grozna Godina

Ko veliki kamen pritiskala je moju Dušu

Spoticala me na svakom mom sićušnom koraku

I sa tračkom nade radujem se

Novoj

Da će u moj život donijeti Svjetlost, Zdravlje

Radost,  Ljubav,  Razumijevanje, Brigu za bližnje,

Materijalna dobra i Duhovnu hranu

Da će donijeti nešto stvarno DOBRO I NOVO